Nepovoljni učinci pothranjenosti na klinički tijek i ishod liječenja različitih bolesti doveli su do razvoja kliničke prehrane kao važnog segmenta liječenja gastroenteroloških i internističkih bolesnika. Nutritivnu potporu valja započeti i prije razvoja malnutricije, osobito u bolesnika izloženih visokom riziku od njezina nastanka. Enteralna i parenteralna prehrana metode su kliničke prehrane kojima se mogu zadovoljiti nutritivne potrebe većine bolesnika. Opće je prihvaćeno mišljenje da je enteralna prehrana terapija izbora, a parenteralna prehrana vrijedna je nadopuna liječenja u bolesnika kod kojih nije moguće postići zadovoljavajući unos nutritiva enteralnim putem ili enteralno hranjenje nije moguće. Prednosti enteralne prehrane su neupitna fi ziološka superiornost, održanje integriteta i funkcije crijevne sluznice, uloga u prevenciji septičkih komplikacija i sindroma višestrukog zatajenja organa, puferski učinak u želucu te niža stopa komplikacija, kao i značajno niži troškovi nutritivnog liječenja. U brojnim kliničkim situacijama u gastroenterologiji (upalne bolesti crijeva, akutni pankreatitis, sindrom kratkog crijeva, zatajenje jetre) enteralna i parenteralna prehrana primjenjuju se istodobno kao komplementarne metode nutritivne potpore. Minimalna enteralna prehrana je dobro poznata koncepcija, široko prihvaćena u gastroenterološkim krugovima. Nutritivni tim temelj je nutritivnog liječenja u većine internističkih bolesnika.