U filozofskom promišljanju ljudskoga uma veliku prekretnicu čini Descartesova filozofija. On ističe da je sadržaj uma svakog pojedinca dostupan samo njemu i nikome drugome. Ovo učenje se često formulira u obliku argumenta o umovima izvan mojega uma, čije postojanje ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Sličan problem se javlja i kada se priča o jeziku kojim izražavamo svoje osjećaje, pa se tako kaže da, iako ja mogu primijetiti da drugoga boli, ja ne mogu osjetiti njegovu bol. Stoga je ona privatna, dostupna samo osobi koja ju posjeduje. U radu će se izložiti Wittgensteinova argumentacija protiv mogućnosti epistemičke privatnosti, odnosno, kao što Wittgenstein kaže, ako privatni jezik može i postojati, on ne može igrati nikakvu ulogu u našim jezičnim igrama, ne može biti dio naših oblika života. Njegov argument izložiti će se kroz prizmu nekih kasnijih zastupnika klasičnog shvaćanja njegove misli, kao što bi bili Anthony Kenny, David Stern ili Peter Hacker, a neće se uzimati u obzir neklasične interpretacije kasnije Wittgensteinove filozofije kakve se mogu pronaći kod Fogelina, Kripkea ili Hintikke.