Namjera je ovoga rada upozoriti na ukorijenjenost sebstva u kontekstu njegove formacije i egzistencije. Rad se temelji na nalazima intersubjektivne psihoanalize, koja smatra da se sebstvo formira i kasnije egzistira unutar određenih ljudskih intersubjektivnih sistema. S obzirom na to da oni na taj način utječu na organizaciju sebstva, promatranje sebstva kao izoliranog ili transhistorijskog entiteta problematično je. Istodobno, intersubjektivni sistemi nužno su ukorijenjeni u širem kulturalnom sistemu, što ujedno znači da se i sebstvo formira i postoji unutar specifičnoga kulturnog konteksta koji utječe na njegovu organizaciju. To se u radu pokazuje na primjeru suvremenoga sebstva, čiji su se specifični problemi počeli zamjećivati u kliničkoj praksi 1960-ih godina. Zajedničkim nazivom najbolje ih se može okarakterizirati kao "tendenciju fragmentaciji", fenomen koji je primijetio psihoanalitičar Heinz Kohut. Taj se fenomen u ovom radu povezuje s kontekstom formacije i egzistencije sebstva u suvremenom društvu. Tako je glavni cilj rada na inovativan način povezati suvremene kliničke nalaze sa sociološkim kontekstom suvremenoga društva. Nastavljajući se na ovu teorijsku perspektivu, autorica nudi i vlastito sociopsihoanalitičko objašnjenje problema s kojima se susreće suvremeno sebstvo.