Deset godina nakon čileanskog presedana, val mirovinskih privatizacija proširio se po Latinskoj Americi. Do sada je ukupno deset zemalja u regiji odabralo potpuni ili djelomični odmak od bismarckovskoga tipa mirovina iz sustava “tekuće raspodjele” na privatne mirovinske fondove. Ta radikalna promjena u osiguranju mirovina suprotstavljena je konvencionalnoj mudrosti u istraživanju socijalne države: politički znanstvenici, sociolozi i ekonomisti dugo su se slagali u naglašavanju otpornosti postojećih mirovinskih sustava. Stoga je potrebno novo istraživanje političkog kreiranja mirovinske reforme. Ovdje će se komparativno analizirati slučajevi Argentine, Bolivije, Perua i Urugvaja u svrhu doprinosa proširenju literature o političkoj ekonomiji reformi. Rad objašnjava na koji način takav paradigmatski zaokret može biti politički ostvariv u demokratskim režimima. Ministarstva financija i gospodarstva bila su pokretačke sile u tome, potpomognute političkim savjetima i financijskom podrškom međunarodnih financijskih institucija, dok su se mnoge lokalne interesne grupe protivile strukturalnim mirovinskim reformama. Njihov manevarski prostor bio je određen ekonomskim uvjetima, političkim i institucionalnim čimbenicima te ulogom prethodnih političkih solucija. Rad također naglašuje stratešku važnost dizajniranja reforme, ističući slučajeve strateškog i taktičkog “pakiranja” te različitih kompenzacija prilikom donošenja reformskih mjera.