Premda se može činiti kako je svijet visoke politike u kojima su se diplomatske aktivnosti ostvarivale bio lišen emotivne komponente, kasnosrednjovjekovni dubrovački administrativni spisi potvrđuju prisutnost emocija u narativu, ritualu i prostoru. Diplomatske emocije pronalaze se u intimnoj i javnoj komunikaciji: pismima, ugovorima, ceremonijalnim radnjama i tajnim pregovorima. Njihova važnost leži u praktičnoj komponenti koja je oblikovala konkretne postupke sudionika diplomatske interakcije. Primjenjujući veći broj teorijskih pristupa i metodoloških paradigmi, u ovom članku propituju se mehanizmi i strategije iza uporabe emocija i načini njihove ekspresije ovisno o pojedinčevom društveno-političkom položaju, spolu, podrijetlu, profesiji i religijskoj pripadnosti. Od posebne su važnosti pitanja posvećena performativnosti emocija, odnosno što se njihovom primjenom praktično moglo postići. Na tragu nove diplomatske povijesti koju je odškrinuo J. Watkins, pozivajući na bavljenje kulturološkim i društvenim kontekstom u kojem se odvijaju diplomatska poslanstva, ovaj rad ukazuje na povezanost visoke politike i emocija što otvara prostor novim istraživačkim pitanjima, interpretacijama i zaključcima.