Od same pojave pandemije koronavirusa u medijima su se, a osobito na društvenim mrežama, osim pouzdanih i istinitih informacija pojavljivale i brojne dezinformacije o virusu, cijepljenju i njegovim posljedicama. Izloženost medijima u tom kriznom razdoblju ukazala je na važnost posjedovanja medijskih kompetencija s ciljem odabira kvalitetnih, pouzdanih i vjerodostojnih informacija. Naime, kritičko vrednovanje medijskih sadržaja postalo je ključno za pravilno razlikovanje istinitih i pouzdanih od nepouzdanih i nevjerodostojnih informacija. Za adekvatno stjecanje medijskih kompetencija važno je kvalitetno medijsko obrazovanje, koje se u Hrvatskoj, kada je u pitanju formalni obrazovni sustav, primarno provodi kroz nastavu Hrvatskoga jezika, ali i kroz različite međupredmetne teme (Ciboci, 2018.a). Vodeću ulogu u tom procesu imaju učitelji Hrvatskoga jezika i školski knjižničari (Ciboci, 2018.a; Kanižaj i Car, 2015.; Ciboci i Osmančević, 2015.). Da bismo mogli obrazovati mlađe generacije i potaknuti ih na kritičko promišljanje o medijima i medijskim sadržajima, oni koji ih tome podučavaju moraju biti medijski pismeni. Postavlja se pitanje koliko su sami provoditelji medijskog obrazovanja uspješni u prepoznavanju dezinformacija u medijima te koliko su često u posljednjih godinu dana stavljali naglasak u školama upravo na te teme, budući da su djeca jednako kao odrasli izloženi brojnim dezinformacijama o koronavirusu, koje itekako mogu utjecati na njihove stavove i razmišljanja o cjelokupnoj pandemiji. U ovom je radu, metodom ankete, analizirano koliko školski knjižničari prepoznaju dezinformacije u medijima, kao i koliko je aktivnosti u posljednjih godinu dana u školama provedeno s ciljem educiranja učenika upravo o tom važnom problemu.