Cilj ovoga rada jest proučiti svrhu i funkciju alegorijske figure Ljubavi Božje (također zvane Ljubavlju Nebeskom) u epskom religioznom spjevu Antuna Kanižlića Sveta Rožalija, panormitanska djevica napisanom najvjerojatnije 1759., a objavljenom posmrtno 1780. Ona se višestruko ukazuje Rožaliji tijekom svetičina boravka na osami, u pećini, te je krijepi, štiti i odvraća od brojnih napasti (kao što su Paklena Napast, Ispraznost Svijeta te vila Razbluda i njen sin Ljubićak)pomažući joj da ustraje u svom pustinjačkom duhovnom rastu i nadvlada sve poteškoće koje je more. Kojim se retoričkim metodama i uvjeravanjem pritom služi kako bi privoljela Rožaliju da joj se pokori te kakve pjesničke slike priziva crpeći iz bogatog srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog kolektivnog kršćanskog imaginarija, kanim utvrditi i razložiti u ovom radu. Ljubav Božju usto analiziram ne samo kao teološki koncept, jamstvo božanski uređenog svijeta i sustava vrijednosti, već – što je možda bilo zanemareno u dosadašnjoj književnoj teoriji i kritici – prvenstveno kao emociju, i to od vrhovnoga značaja (Bog je ljubav, 1 Iv 4, 8; 4, 16).