U članku se prikazuju definicije i značenje suosjećanja i suosjećajne ljubavi, ističu se karakteristike jedne i druge, te se povezuje sa životom svećenika. Suosjećanje je prije svega okrenuto razumijevanju situacije osobe koja pati i spremnosti ublažavanja patnje, dok suosjećajna ljubav uključuje i pružanje podrške osobi kako bi povećala kvalitetu vlastita života i kako bi ostvarila svoje moguće potencijale. Shematski su prikazani modeli suosjećajne ljubavi i svećeničke suosjećajne ljubavi. Povezujući je sa suosjećanjem, opisuje se i uloga svećenika kao sluge voditelja kojem u vođenju zajednica napose pomaže kvaliteta suosjećanja, koja ima svoj prvi korak u sposobnosti slušanja drugih, napose onih koji prolaze kroz neki oblik patnja i trpljenja u svom životu. Na tragu promišljanja pape Franje i analize njegova suosjećajnog vodstva navedeni su prioritetni načini svećeničkog djelovanja u vremenima krize. Trajna usmjerenost drugima, napose kada se nalaze u patnji, može dovesti i do zamora suosjećanjem te se u zadnjem dijelu rada objašnjava model otpornosti u zamoru suosjećanjem, zaključujući pak rad idejama o prevenciji zamora suosjećanjem i nekim praktičnim smjernicama za osposobljavanje svećenika prema suosjećajnom djelovanju. The article outlines the definitions and meaning of compassion and compassionate love, highlighting the characteristics of both, and connecting them to the life of a priest. Compassion is primarily focused on understanding the situation of the person who is suffering and the willingness to alleviate the suffering, while compassionate love also includes providing support to the person in order to increase the quality of their own life, in order to realize their potential. The models of compassionate love and priestly compassionate love are presented schematically. With reference to compassion, the article describes the role of priests as servant leaders, aided in leading communities by the virtue of compassion, which arises from the ability to listen to others, in particular those who are experiencing some form of suffering in their lives. Based on the reflection of Pope Francis and the analysis of his compassionate leadership, the priorities and ways of priestly activity in times of crisis are listed. Permanent focus on others, especially when they are suffering, can also lead to compassion fatigue, and the last chapter of the article explains the model of resilience in compassion fatigue, concluding the work with ideas on the prevention of compassion fatigue and some practical guidelines for training priests to act compassionately.