Prodeštva patra Ivana Muliha, črnomeljskog Hrvata, isusovačkog redovnika i nakon ukinuća reda „slavne zagrebačke biškupije mašnika i zasad mišionara apoštolskog“, izdana su koncem 18. stoljeća u dva dijela. U navedenim propovijedima Ivan Mulih većinom izostavlja najtipičnije barokne figure poput raznovrsnih gomilanja, kako nekontrastnih, tako i kontrastnih (antitetičnih) i alegorije te se iz ove činjenice može zaključiti, da su barokni stilski postupci uistinu samo „oaze esteticizma“ u njegovu djelu odnosno da je barok u njemu doista samo „rubna pojava“. Isto tako, Mulihove pelde su atipični exempli, jer ne odgovaraju Quintilijanovoj odredbi: „res gestae aut ut gestae utilis ad persuadendum id quod intenderis commemoratio“, tj. sadrže vanjski izvor sadržaja (Biblija), utilitarnu funkciju (pouka, koncizno izražena u biblijskoj sentenciji) ali ne i literarnu formu (commemoratio, minimalna narativna forma ili Jollesov „jednostavni oblik“), te na taj način odudaraju od tipičnih baroknih exempla. Naime, upravo je književna kvaliteta barokne propovijedi odnosno njen barokni stil proizlazio velikim dijelom iz obilja i koloritne raskoši njenih exempla. Prodeštva patra Muliha, međutim, reduciraju ovo obilje i koloritnu raskoš na prepričavanje primjera iz Sv. pisma (češće) i zbirki primjera (rjeđe), koji s retoričkog stajališta odgovaraju onom applicatio (prispodoba), no s književnoumjetničkog aspekta nezanimljivi su. Zlatno doba kajkavske barokne propovjedne književnosti započeto u drugoj polovici 17. stoljeća djelima isusovca Jurja Habdelića („Zerczalo Marianzko“, 1662. i „Pervi otcza nassega Adama greh“, 1674.) svoju je kulminaciju doseglo u prvoj polovici 18. stoljeća „Hranom duhovnom“, opsežnim petosveščanim djelom kapucina Štefana Zagrepca (građanskim imenom Matija Marković) i Ivan se Mulih javlja tek kao blijedi odjek tih „zlatnih baroknih vremena“, prije svega zbog odsuća bogata baroknog ornatusa u njegovim propovijedima. Ono što ga na neki način eskulpira dvije su objektivne okolnosti: ukinuće isusovačkog reda (1773.), kao glavnog nositelja crkvenog baroka te neizvjestan osobni status tog bivšeg isusovca. The prodeštva (sermons) by father Ivan Mulih were published at the end of the 18th century in two volumes. He was a Croat from Črnomelj, a Jesuit monk who continued to act as such even after the order was abolished in the Zagreb Diocese. Ivan Mulih for the most part avoids the most typical baroque forms, the various accumulation of non-contrast forms as well as contrast (antithetical) ones, the allegories. On basis of this fact it may be concluded how the baroque stylistic approaches were only „aestheticism oasis” in his work, i.e., only „marginal phenomenon“. Similarly, Mulih's descriptions are not typical examples because they do not conform with Quintiliani's stipulation: „res gestae aut ut gestae utilis ad persuadendum id quod intenderis commemoratio“, i.e., they contain the external content source (the Bible), the utilitarian function (teaching, concisely expressed in a biblical sentence), but not the literary form (commemoratio, minimal narrative form or Jolle's „simple form“), hence there is a stark contrast in respect to the typical baroque exempla. Namely, the literal quality of the baroque sermon, i.e. its baroque style was mostly the result of abundance and colourful profusion of its exempli. However, in father Mulih's prodeštva this abundance and colourful profusion is (more often) reduced to more retelling of examples from the Scriptures, and (less often) to a collection of examples that conform with the applicatio (parable) from the rhetorical point of view, but are not interesting if focusing on their literary and artistic aspect. The golden era of the Kajkavian baroque sermon literature was initiated in the second half of the 17th century with the works of the Jesuit Juraj Habdelić („Zerczalo Maianzko“, 1962, and „Pervi otcza nassega Adama greh“, 1674), reaching its culmination in the first half of the 18th century with „Hrana duhovna“, a comprehensive five-volume work by the Capuchin, Štefan Zagrebec (civil name Matija Marković). Ivan Mulih appears only as a faint echo of those „golden baroque times“, mostly due to the absence of the rich baroque ornatus in his sermons. There are two objective circumstances that exculpate him in a way: the abolishment of the Jesuit order (1773) as the main carrier of