Deliblato Sands is one of the largest sandy areas in Europe. Given that developing of vegetation on the sand is a slow process, followed by human activities that devastate the plant cover (grazing, deforestation), the free-moving sand on Deliblato Sands exited until the 18th century. Unbound sand hindered the development of agriculture in the entire southern Banat region, so it was necessary to start a more intensive process of restraining sand masses. The afforestation of this area began in 1818 and is still ongoing. In the process of afforestation, nine periods can be recognized that differ in relation to afforestation/reforestation techniques, the choice of species or the organizational structure of the forestry units (and countries) of the area of Deliblato Sands belonged throughout history.The most significant results in the binding of free moving sand were achieved by the application of black locust ( Robinia pseudoacacia L.) seedlings with juniper scrub ( Juniperus communis L.) laid down on open sandy areas and sowing different species of grass between the rows of seedlings. This technique has been applied since the IV afforestation period (1878-1898). The largest areas were afforested in the V period (1898-1918), when parts of Deliblato Sands were formally protected for the first time in history as areas of importance for the preservation of biodiversity. The species most used in afforestation are black locust ( Robinia pseudoacacia L.), Scots pine and black pine ( Pinus sylvestris L., Pinus nigra J. F. Arnold), poplars ( Populus sp.), and some shrubby (e.g. Juniperus virginiana L.) and herbaceous species (e. g. Ammophilla arenaria (L.) Link, Festuca vaginata Willd., Leymus arenarius (L.) Hochst., Carex arenaria L.). Today, Robinia pseudoacacia L. is most common tree species on Deliblato Sands and it occupies almost a third of the entire area. Deliblatska peščara jedna je od najvećih peščara u Europi. S obzirom da je obrastanje pijeska spor i dugotrajan proces, praćen ljudskim aktivnostima koje devastiraju biljni pokrov (ispaša, sječa šuma), površine ogoljenog pijeska na Pješčari zadržane su sve do 18. stoljeća. Rastresiti pijesak kočio je razvoj poljoprivrede u regiji cijelog južnog Banata, te je trebalo krenuti u intenzivniji proces obuzdavanja pješčane mase. Pošumljavanje ovog područja počelo je 1818. godine i još uvijek traje. U procesu pošumljavanja može se prepoznati devet razdoblja koja se razlikuju u odnosu na tehnike pošumljavanja, izbor vrste te organizacijski ustroj šumarskih jedinica kojima je područje Pješčare povijesno pripadalo. Najznačajniji rezultati postignuti su u vezivanju rastresitog pijeska korištenjem sadnica bagrema ( Robinia pesudoacacia L) u kombinaciji s grmovima borovice ( Juniperus communis L.) položenih među redove sadnica i uz sijanje različitih vrsta trava. Ova tehnika primjenjuje se od IV. razdoblja pošumljavanja (1878-1898). Najveća područja pošumljena su tijekom V. razdoblja pošumljavanja (1898.-1918.), kada su dijelovi Pješčare prvi put u povijesti formalno zaštićeni kao područja značajna za očuvanje biološke raznolikosti. Vrste koje su najčešćće korištene u pošumljavanju su bagrem ( Robinia pseudoacacia L.), bijeli i crni bor ( Pinus sylvestris L . , Pinus nigra J. F. Arnold), topola ( Populus sp.), a zasađene su i neke grmolike (npr. Juniperus virginiana L . ) i zeljaste vrste (npr. Ammophilla arenaria (L.) Link, Festuca vaginata Wild., Leymus arenarius (L.) Hochst., Carex arenaria L.). Danas je u Deliblatskoj peščari bagrem najzastupljenija vrsta, zauzima skoro trećinu cjelokupne površine.