U ovom članku bavimo se pitanjem duhovnosti bez Boga razrađenim u filozofiji francuskog filozofa i ateista Andréa Comte‑Sponvillea. Najprije se nameće zahtjev predstaviti autora kao novo ime u hrvatskom teološkom diskursu. Potom se bavimo jednim važnim dijelom njegove filozofije koji se odnosi na duhovnosti bez Boga kakvu obrazlaže unutar svojeg materijalističkog i ateističkog svjetonazora. U njegovoj interpretaciji pitanje je razrađeno na filozofsko‑religijskom području koje zahtijeva i takav pristup. Stoga polazimo od njegova razumijevanja duha unutar naturalističke, materijalističke i imanentističke pozicije, gdje je duh shvaćen proizvodom prirode i njome potpuno objašnjiv. To povlači implikacije shvaćanja duha u okviru determinizma i redukcionizma, gdje je zanijekana sloboda volje. Jednako je i na području duhovnosti, gdje Comte‑Sponville smatra da je duhovnost prirodna kao što je i duh prirodan. Stoga duhovnost bez Boga ne smatra proturječnom, čak štoviše, u svojim duhovnim iskustvima drži da mu je ateizam prednost. Govoreći o svojem mističnom iskustvu, naslanja se na budističku misao gdje pronalazi mogućnost objašnjenja misterija i apsoluta spram svijeta i zbilje. Na tragu tih dvaju pitanja: pitanja duha i duhovnosti bez Boga, ispitat ćemo utemeljenje takve misli i prakse vodeći se njegovom razradom unutar filozofskog diskursa kao i budističke tradicije. Comte‑Sponville nastoji ono duhovno, neizrecivo i otajstveno staviti u središte ljudskog interesa i to je velik doprinos suvremenoj filozofskoj misli. Uspijeva li duhovnost, makar s ateističkim predznakom, opstati bez pozivanja na Boga i religiju, pitanje je koje nas ovdje osobito zaokuplja. The article engages with the issue of spirit and spirituality in the work of André Comte‑Sponville. The authors’ starting point is his understanding of spirit within the naturalistic position that denies its freedom and sees it as a product of nature. This points towards the fundamental problem of determinism and denial of freedom that Comte‑Sponville postulates when it comes to spirituality. Relying on the Buddhist tradition, he attempts to ground spirituality that is free of God and religion. However, the difficulty arises when it comes to understanding of negation that, in Buddhist as well as Comte‑Sponville’s sense, ends in affirmation of, on the one hand, Nirvana and, on the other hand, Comte‑Sponville’s trust towards reality and everything that is. His concept of absolute that is without consciousness, will, or mind ends in spirituality that diminishes itself, insofar as it is revealed as just another human projection, while the practice of liberation from ego does not show that the ego does not participate in its own liberation from itself. The irruption of the spirit that questions every imaginable certitude presupposes the claim that the spirit transcends its own determinacy and that the irruption of the spirit can only be real out of freedom. The most excellent achievement of the spirit is love for which it is capable and which it recognises in the call of the absolute that has a face. Comte‑Sponville tries to put what is spiritual, unutterable, mysterious into the centre of human reflection and that is a great contribution to philosophical thought.