Europski sud za ljudska prava već se desetljećima bavi pitanjem procesnih jamstava u postupcima koji nalikuju kaznenom (npr. prekršajnim ili upravno-kaznenim). Praksa Suda može se podijeliti u dva razdoblja. Prvo je počelo presudom Engel i drugi protiv Nizozemske, kojom je Sud pojam kaznene optužbe protumačio nezavisno od njezine klasifikacije u nacionalnom pravu. U tom je razdoblju načelno vrijedilo sljedeće pravilo: ako je optužba ocijenjena kaznenom, tada su se u pripadajućem postupku morala poštivati sva procesna jamstva koja Konvencija predviđa za kaznene postupke. Početak drugog razdoblja označila je presuda Jussila protiv Finske, u kojoj je prihvaćen standard prema kojem se u predmetima koji ne pripadaju jezgri kaznenog prava konvencijska jamstva iz čl. 6. ne moraju primjenjivati u svojem punom opsegu. Takvo je shvaćanje predstavljalo prekretnicu u praksi Suda o procesnim jamstvima u kaznenom sličnim postupcima. Rad donosi analizu te značajne presude i kasnije prakse Suda o kriterijima pomoću kojih razlikuje „jezgru“ od „periferije“ kaznenog prava.