U članku se analiziraju ključne točke sukoba u ustavnom procesu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od nastanka te države do usvajanja Vidovdanskog ustava. Autor identificira pitanje unutarnjeg teritorijalnog razgraničenja kao nepomirljiv dio inače šireg spektra ustavnopravnih sporova između najutjecajnijih političkih stranaka. Pritom argumentira tezu da izvor sukoba leži u činjenici da su različite političke strategije vezane uz partikularne nacionalne ideologije bile formirane puno prije nastanka jugoslavenske ideologije i stvaranja države 1918. Iako nisu bile u potpunosti jedinstvene u pogledu svih ustavnih pitanja, najveća slovenska i najveća hrvatska politička stranka zagovarale su očuvanje povijesnih granica, što je bilo u skladu sa strategijom federalizacije koja se temeljila na nacionalnom principu. Različitim političkim i pravnim manevrima njihovi su se alternativni prijedlozi u potpunosti zanemarili te je usvojen unitaristički Vidovdanski ustav.