U članku se obrađuje pokušaj razumijevanja čovjeka karakterističan za filozofsku antropologiju s početka 20. stoljeća. U tom kontekstu se na poseban način osvrće na kategoriju »ekscentrične pozicionalnosti« čovjeka u odnosu na druge oblike svijeta života, kako ju je formulirao Helmuth Plessner, jedan od glavnih predstavnike te svojevrsne podgrane cjelokupne filozofske antropologije. Središnju temu članka čini uvid u teološku interpretaciju Plessnerove kategorije čovjekove ekscentričnosti koju je poduzeo evangelički teolog Wolfhart Pannenberg. Pozitivno vrjednujući i prihvaćajući Plessnerove filozofsko-antropološke izvode, Pannenberg ih je nastojao dalje produbljivati u teološkoj perspektivi, pokušavajući tako pokazati nužnost prihvaćanja religijske dimenzije u karakterističnim i općeprihvaćenim antropološkim fenomenima. U prilogu će se nastojati pokazati i koliko su takve teološke interpretacije poželjne i uopće moguće, te će se ukazati i na neke kritičke opaske na Pannenbergov pokušaj teološkoga pristupa rezultatima jedne strogo filozofske antropologije.