Velika Srbija kolokvijalan je naziv za nacionalistički i iredentistički projekt dijela srpske inteligencije koji je nastao početkom devetnaestoga stoljeća. Međutim velikosrpski projekt datira još od 1557. g., odnosno nakon ponovne uspostave Pećke patrijaršije. Tada je pravoslavni klir (svećenstvo) počeo promicati ideju po-novne uspostave Dušanovoga Carstva koje se prostiralo na području današnjih devet suverenih država. Oživotvorenje velikosrpskoga projekta, odnosno homogenizacija velikosrpskih krugova ponovno je počela još za vrijeme Titova života, a dinamizirala se poslije njegove smrti otvaranjem srpskoga pitanja na Kosovu. Dinamiziranje procesa za primarni cilj nije imalo rješavanje kosovskoga pitanja, već ponovnu homogenizaciju i mobilizaciju srpskoga puka na području cijeloga SFRJ-a. U cilju operacionalizacije velikosrpskoga projekta najznačajniji čimbenik bila je Jugoslavenska narodna armija (JNA), ona je trebala biti jamac. Stoga su početkom 80-ih godina prošloga stoljeća počeli sa sustavnom srbizacijom zapovjednoga kadra, gdje su Srbi i Crnogorci zauzeli dominantnu ulogu. JNA je 1990./91. g. bio najznačajniji čimbenik pri naoružavanju pobunjenih Srba. Autori u ovome radu napravili su analizu vojnih efektiva JNA-a na ozemlju Đakovačko-osječke nadbiskupije koji su aktivno stavljeni u funkciju dezintegracije Republike Hrvatske. Naime takva analiza za to područje nije sustavno napravljena. Pri izradi kori-stili su se reduciranim pisanim izvorima i osobnim iskustvom u obrani suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Republike Hrvatske na tome području.