Sukob čovjekove savjesti s pozitivnim zakonom star je koliko i ljudska povijest. Iako u svojoj izvornoj formi priziv savjesti osobu ostavlja suprotstavljenu pravnom uređenju sve do žrtvovanja vlastitih dobara i vlastitog života, suvremene rasprave o prizivu savjesti niču iz pravnog konteksta. U današnjim se razvijenim društvima o prizivu savjesti raspravlja kao o pravnom fenomenu koji traži svoje opravdanje i utemeljenje, a pravna znanost raspravlja o granicama njegove dopustivosti, nudi definicije i klasifikacije, sve kako bi se našla ravnoteža između slobode pojedinaca i zaštite općeg dobra. Pitanje koje se postavlja jest pitanje granica, a ne opravdanosti prava na priziv savjesti. U radu se problematizira o pravu na priziv savjesti u crkvenom uređenju i u hrvatskom pravnom kontekstu, imajući na umu činjenicu da otpor pravnoj normi kod priziva savjesti proizlazi iz moralnog suda koji je najčešće utemeljen na religijskim uvjerenjima. U društvenom kontekstu u kojemu se znatna većina građana izjašnjava vjernicima, koji je iznikao iz kršćanskog svjetonazora i koji ima međunarodnim ugovorima uređene pravne odnose od zajedničkog interesa Crkve i države, valjalo bi povesti računa o tome te je i ovaj rad jedan od priloga javnoj raspravi na tu temu. The conflict of one’s conscience with positive law is as old as human history. Although in its original form the appeal to conscience leaves a person opposed to the legal system up to the point of sacrificing his/her own goods and his/her own life, contemporary debates about the appeal to conscience emerge from a legal context. In today’s developed societies, the appeal to conscience is discussed as a legal phenomenon that seeks its justification and foundation, and legal science discusses the limits of its permissibility, offers definitions and classifications, all in order to find a balance between the freedom of individuals and protection of common good. The question that arises is the question of limits, not the legitimacy of the right to appeal to conscience. This paper problematizes the right to appeal to conscience in the church system and in the Croatian legal context, bearing in mind the fact that resistance to the legal norm in appeal to conscience stems from moral judgment, which is most often based on religious beliefs. We should take into account the social context in which a significant majority of citizens declare themselves believers, which emerges from the Christian worldview and which has legal relations regulated by international treaties in the common interest of the Church and the state. And this paper is one of the contributions to the public debate on that topic.