Elektroterapija je upotreba električne energije u svrhu liječenja. U 19. stoljeću, zlatnom dobu elektroterapije, razvoj te discipline bio je dio povijesno-znanstvenog konteksta koji je karakterizirala afirmacija neurologije kao autonomne grane, da bi se naposljetku odvojila od psihijatrije. Nakon razdoblja ograničenoga znanstvenog interesa i razvoja, elektroterapija je u drugoj polovici 20. stoljeća doživjela preporod, a danas je uporaba elektroterapije istražena i prihvaćena u raznim područjima medicine, uključujući, ali ne ograničavajući se na rehabilitaciju, neurologiju, liječenje boli i onkologiju. Od svoje prve primjene elektroterapija se pridružila neurologiji koja ju je koristila u dijagnostičke i terapijske svrhe. U Italiji je nekoliko znanstvenika provelo eksperimente na tu temu, a važan doprinos razvoju discipline dala je “napuljska škola elektroterapije”. Prije svega na poboljšanju su radili Francesco Vizioli (1834. – 1899.) i njegov učenik Francesco Paolo Sgobbo (1860. – 1936.). Unatoč tim premisama, međutim, ubrzo je došlo do nazadovanja elektroterapije kao autonomne znanosti. U međuvremenu se radiologija, koja je izvorno bila povezana s elektroterapijom, sve brže razvijala. Kada je Mario Bertolotti (1876. – 1957.), bivši profesor radiologije na Sveučilištu u Torinu i jedan od utemeljitelja talijanske radiologije, 1935. naslijedio Sgobboa, naziv (i disciplina) “elektroterapija” izbrisan je iz naziva nove katedre, kao i iz odjela koji je označen samo kao Radiologija. Radiodijagnostički uređaji i pribor te oprema za rendgensku terapiju zamijenili su brojne uređaje za elektroterapiju. Ovaj članak fokusiran je na djelovanje „napuljske škole elektroterapije“ od kraja 19. do početka 20. stoljeća. Opisano je djelovanje vodećih osoba koje su dale najveći poticaj proučavanju i primjeni elektroterapije. Na kraju, ukratko su prikazani uređaji korišteni za elektroterapiju.