U ovom kraćem izlaganju želi se usmjeriti pozornost na promjene nastale na Krku tijekom i poslije Prvoga svjetskog rata. Na samom početku rata provedena je opća mobilizacija. Stotine mladića i mlađih muževa upućeno je na Istočnu bojišnicu u Galiciju i Bukovinu, a u sljedećim godinama, kad se otvorilo novo bojište oko rijeke Soče, mnogi su odlazili tamo. U posljednjoj ratnoj godini, kad su utihnule borbe na Istočnoj bojišnici, novo je odredište postao Solun, gdje su se mnogi našli u dobrovoljačkim redovima. U ratnim je operacijama na bojišnicama sudjelovalo barem tisuću Krčana, više od stotinu vojnika je poginulo, a barem dvostruko ih je ostalo s trajnim invaliditetom. Završetak rata označio je raspad Austro-Ugarske, prekrajanje granica. Iako je na Krku odmah osnovan Narodni odbor Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), talijanske su vlasti, na temelju tajnog Londonskog ugovora, okupirale otok, zauzele općinske i mjesne urede, provodile svakojaka nasilja. Talijanska okupacija potrajala je od 1918. do 1921. godine. Vrhunac okupacijske strahovlade na Krku predstavljalo je divljanje D’Annunzijevih ardita posljednjih mjeseci talijanske uprave. Krčki biskup Antun Mahnić je interniran, a s njime i više utjecajnijih svećenika. Rapalskim ugovorom prestala je okupacija Krka, a susjedni otoci Cres i Lošinj, s okolnim manjim otocima, istrgnuti su iz matične zemlje i pripojeni Kraljevini Italiji. Krčani su se našli u zajedništvu Države Slovenaca Hrvata i Srba te nastavili život u novim prilikama.