Filozofsko istraživanje i odgojni napori povezani su u dijalog i antropološko istraživanje kad istražuju smisao čovjeka i svijeta. Misao M. Bubera o odgoju i M. Zambrano o ljudskoj egzistenciji kao stalnom i postupnom rađanju poticaj su autorici na povezivanje pedagoške perspektive i dijaloške filozofije i na govor o rađanju duše. Govor o duši u psihologiji stalan je, ali ne i pravocrtan. Odgoj se može promatrati i kao rađanje, a ono uključuje i patnju. Ne prihvaćajući ni dualizam ni redukcionizam, autorica poput Bonhoeffera poziva na cantus firmus, na suzvučje unutarnjeg i vanjskog svijeta u dinamizmu koji ostvaruje dubinsku antropologiju. Valja priznati osobitost i jedinstvenost svakoga subjekta i njegovu relacionalnost, a u pedagoškom smislu to je moguće postići upravo u perspektivi dubinske antropologije. Odgajatelj koji je ujedno i vođa treba odgajanika odgajati za aktivnu odgovornost pomažući mu da u sebi razvija povjerenje u budućnost. To konkretno znači manje govoriti o mladima, a više razgovarati s njima, upoznati njihove dvojbe i dezorijentiranost kako bi se otvorio put za stvaranje međusobnog povjerenja, a samim time i dubinsko osobno povjerenje u budućnost.