Kao društveni, kulturološki i ekonomski fenomen, turizam se u drugoj polovici 20. stoljeća nametnuo kao izrazito bitan korpus arhitektonskog stvaralaštva na hrvatskoj obali i otocima. U to je doba na dubrovačkom području izgrađen značajan broj hotela različitih tipoloških, stilskih i oblikovnih karakteristika i vrijednosti. Velika prostorna, identitetska i funkcionalna preobrazba grada i njegove okolice, koju će donijeti turistička izgradnja, započet će još u prvoj polovici tridesetih godina prodorom internacionalnog modernizma i dolaskom arhitekta Nikole Dobrovića. Prava kulminacija turističke izgradnje zbit će se tijekom 1960-ih i 1970-ih kada Dubrovnik postaje jedan od najvažnijih turističkih centara na prostoru bivše SFRJ. Tih je godina izgrađeno više od trideset hotela i hotelskih sklopova među kojima se mnogi danas ubrajaju u antologijska ostvarenja hotelske arhitekture modernizma na dubrovačkom području koje je nedvojbeno potrebno promatrati kao vrijedno graditeljsko nasljeđe 20. stoljeća. No izazovi očuvanja i zaštite hotelske arhitekture modernizma složeni su i višestruko uvjetovani, znatno više nego što je to slučaj s drugim arhitektonskim tipologijama. Obnova hotelske arhitekture modernizma i njezina prilagodba suvremenim turističkim trendovima golem je izazov, ali i golem potencijal u obogaćivanju kulturne ponude turističke destinacije.