Razgovor s akademikom Nikolom Bašićem na temu odnosa turizma i stanovanja polazi od dihotomije pojmova stanovanje i smještaj. Kroz razlučivanje pojmova te kratki povijesni pregled njihovog međuodnosa ostvaruje se jasnije razumijevanje problematike, s osvrtom na prednosti turizma koji je uključiv i ucijepljen u lokalnu zajednicu. S obzirom na trenutno stanje u Hrvatskoj, otvaraju se teme planiranja turizma te je, umjesto povratka odloženim alatima struke, predložena potraga za novim metodologijama kojima se u sadašnjim uvjetima može upravljati prostorom. Ilustriran je mogući primjer urbanogeneze koji proizlazi iz regulacije boravka digitalnih nomada u RH, a kojom se delokalizacija rada može koristiti i za stvaranje demografskog dinamizma i novih urbanih morfologija. Na temu urbanizma nadovezuje se tema kulturnog krajolika te mogućnosti gradnje na njegovoj matrici. Propituje se trend kopiranja globalnih arhitektonskih obrazaca, te ističe kako vrijednost autohtone kulture raste i u smislu tržišne potražnje. U tom kontekstu, nudi se definicija arhitekture kao kulture prostora, na temelju koje se propituju funkcionalistička polazišta ranog modernizma. Zaključno, postavljaju se pitanja o novoj paradigmi u razvoju turizma, te općenito o razvoju strukovnog diskursa i politike, kroz arhitektonsku nacionalnu politiku čiji je primarni zadatak očuvanje prostora, kako prirodnog tako i kulturnog.