Danas kad se susrećemo u svakodnevnom životu i radu (od kolijevke do groba) s IT tehnologijom, posebice CAD-postupcima, robotikom, 3D prin-tingom, VR, daljinskim učenjem, pametnim (smart) strojevima i predmetima (IoT), odlučno se moramo odlučiti da jedan dio pred-IT znanja i vještina naprosto “izbacimo” (outsoursing) iz visokoškolskog (pa i cjelokupnog) edu-kacijskog sustava. Jer ta znanja, nekoć neprocjenjivo važnih područja tehni-ke, tehnologije (a i drugih struka) i vještina naprosto “opterećuje” edukaciju i struku. No to znanje, te vještine i postupci, možda tako dragi i nekoć neop-hodni našoj starijoj generaciji (i ne samo inženjera) treba negdje pohraniti za ogled budućim generacijama. Ne radi se tu o muzejskim primjerima teh-ničkih objekata, već o “prevaziđenim” postupcima, koje bi bilo šteta zabora-viti, kao što je bilo i zaboravljeno (svo i prethodno) znanje i svi primjenjeni postupci npr. pri izradi antičkog mehanizma Antikhytere, prije 2500 godina. Baš taj primjer kojim se danas (a intenzivno zadnjih 50 godina) bave razne struke eksperata (multidisciplinarni timovi raznorodnih stručnjaka) kako bi ga dešifrirale i razjasnile, pokazuje zorno da je danas vrijeme kad trebamo promišljati o tome da osnujemo posebne studije Tehničkih arheologija, gdje će se pohraniti svi ti “outdated” postupci, koji će možda jednom biti ukom-ponirani u sasvim nove post-IT okvire. Zašto ne? Da se ne zaborave. Konačno se arheologija ne može zadržati na repetitivnom iskapanju starina, koje se možda danas i ne znaju korektno interpretirasti. Baš stoga što su za-boravljena mnoga znanja koja su omogućila njihovu davnašnju realizaciju.