S razvojem globalne informacijske infrastrukture dolazi do dvije bitne promjene u filozofiji međunarodnih odnosa: prvo, uporaba „mekane moći“ dobiva prednost nad uporabom „tvrde sile“, odnosno javna diplomacija ima prioritet u odnosu na vojne operacije; drugo, informacija postaje jedan od četiri osnovna instrumenta nacionalne moći. Zato autor razmatra mogućnosti izvještajnih i sigurnosnih službi malih zemalja da predvide krize i da se suoče s novim izazovima budućnosti. Da bi se zaštitili od ugroza tvrde moći (vojnih ugroza i gospodarskih kriza) nužna je suradnja velikih i malih država na regionalnoj i međunarodnoj razini na suzbijanju terorizma, proliferacije, trgovine ljudima, drogom, oružjem za masovno uništenje i sl. Međutim, u 21. stoljeću sve će zemlje, a pogotovo male zemlje, biti izložene sve većim rizicima meke moći. Tranzicija moći u međunarodnom poretku označava pomak od jedne prema drugim državama: od SAD-a prema Rusiji, Kini, Brazilu, Indiji. Difuzija moći je disperzija moći prema ne-državnim akterima na domaćoj i međunarodnoj sceni. Učinkovita primjena meke moći napada kulturu, vrijednosti i politiku ciljane javnosti. Sigurnost i budućnost malih zemalja uvjetovana je zaštitom kulturnog identiteta, nacionalnih vrijednosti i prava da samostalno odlučuje o svojoj sudbini. Procesi tranzicije i difuzije meke moći sve su brži, akteri sve mnogobrojniji, organizacijske forme sve raznolikije, učinci djelovanja sve nepredvidljiviji. To je ono što već jest i što će biti glavni izazov za izvještajne i sigurnosne službe - prijetnje na koje ne mogu odgovoriti sa svojom sadašnjom organizacijom i ovlastima.