Ovaj se rad bavi ambivalentnim odnosom intelektualaca prema instituciji škole i obrnuto. Na temelju specifi čnih samoopisa intelektualaca koji se mogu sažeti kroz pojmove istine, razuma i humanosti autor smatra da bi institucija škole trebala uložiti veći napor kako bi pridobila intelektualce kao partnere u dijalogu i kao savjetnike u institucionalnom i pedagoškom razvojnom procesu. Preporuka je upućena i drugoj strani, odnosno intelektualcima, koji bi se (više) trebali pozabaviti temama škole i školske pedagogije, kao što je to bio slučaj sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Autor razvija suprotstavljene tipove centripetalnih i centrifugalnih intelektualaca i predstavlja značajne intelektualce čije je djelovanje bilo od dalekosežnog pedagoškog značaja na međunarodnoj razini. Na kraju postaje jasno da je stalno kretanje od unutarnjeg ka vanjskom, od inkluzije prema ekskluziji i natrag, ono što intelektualce predodređuje da budu pedagoški inovativni. Ovo je vidljivo na primjerima školskih projekata „Glocksee“ i „Laborschule Bielefeld“, koje je nemoguće zamisliti bez njihovih inicijatora i intelektualnih savjetnika Oskara Negta i Hartmuta von Hentiga.