Ovaj članak predstavlja pokušaj ispravljanja pretpostavke da su pojam „cjeloživotnoga učenja“ izumili pedagozi tek 70-ih godina prošloga stoljeća. Protivno brojnim autorima koji smatraju knjigu E. Faurea Learning to Be iz 1972. godine ishodištem „cjeloživotnoga učenja“, željeli bismo kao oca „cjeloživotnoga učenja“ u modernom smislu navesti Cyrila O. Houlea i njegovo izvanredno djelo iz 1961. godine, The Inquiring Mind. Ciril O. Houle je smatrao da korijeni „cjeloživotnoga učenja“ potječu iz drevnoga židovstva. Članak slijedi njegove smjernice te ističe glavne faze toga rodoslovlja: drevno židovstvo kao zajednica koja uči, cijeloživotno učenje u Tori i Talmudu, pokret Haskala kao poveznica s pedagoškom praksom u Njemačkoj te, konačno, funkcija „kuća za podučavanje“ (Lehrhäuser) u Weimarskoj Republici (Buber, Rosenzweig, Simon) kao mjesta cjeloživotnoga učenja kako u vjerskome tako i u svjetovnome smislu.