Središnja tema religioznih pjesama Nikole Šopa jest Isus Krist, kojega pjesnik očovječuje dovodeći ga među ljude u dehumaniziranom svijetu u kojem prolazi križni put ljudske svakodnevice i postaje svjedokom patnje i otuđenosti. Šop kritizira civilizaciju strojeva i vjeruje da suvremena tehnologija vodi u alijenaciju. U pjesništvu Dragutina Tadijanovića očituje se pak tiha religioznost, lirski subjekt samo se katkada izravno obraća Bogu, a kada to čini, izražava sumnju i uznemirenost. Slobodni stihovi u Tadijanovićevim pjesmama stvaraju poseban ritam, a u Šopa se stihovi rimuju. Oba pjesnika evociraju uspomene iz djetinjstva, pronalaze sreću u malim stvarima i ljepoti zavičaja, vjerujući da se čovjek treba vratiti prirodi.