U ovom članku razmišlja autor o Očenašu, molitvi Gospodnjoj, koju nam je sam Isus ostavio u baštinu. Ako se ta pouzdana, ispravna, sređena, pobožna i ponizna molitva iskreno moli i živi, ona je siguran put prema svetosti. Polazeći od te činjenice, autor najprije govori o Očenašu općenito, dolazeći pritom do zaključka da je molitva Gospodnja srž i sažetak cijeloga evanđelja. U njoj je sadržano sve što bi kršćani trebali vjerovati i živjeti. To postaje očitije u drugom dijelu u kojem autor razmišlja o svakoj od sedam prošnji od koje se sastoji Očenaš u Matejevu evanđelju. Iako i evanđelist Luka donosi tekst Očenaša, ali s pet zaziva, on se opredijelio za Matejevu verziju jer je kod Mateja Očenaš, kao i cijelo njegovo evanđelje, moralno orijentirano. Nakon razmišljanja o svakoj pojedinoj prošnji, autor dolazi do nekih uvida i zaključaka: Očenaš je teološki bremenita, veoma zahtjevna ali i opasna molitva. On nam može poslužiti kao obrazac za temeljiti ispit savjesti. Budući da je Očenaš prevažan za naše zdravo moralnoduhovno življenje te da je veoma učinkovit kod nebeskog Oca, za taj neprocjenjivi dar trebamo uvijek Isusu zahvaljivati. A najbolja zahvala jest upravo pobožno moljenje Očenaša.