U članku se govori o čovjeku koji traga za smislom i značenjem. Iako znanstvenici opisuju čovjeka kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno, religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko i estetsko biće, on je tajna beskrajna. Kadar je govoriti, misliti, osjećati se slobodnim, voljeti i biti religiozan. A religiozni problemi uvijek su suvremeni, a ne „natražni“, životni, a ne „otuđujući“. I humani. Zbog toga se i govori o čovjeku kao o „osobitom stvorenju i religioznom biću“. U članku se zatim donosi dio predavanja koji je autor održao na Sinodi biskupa 2001. o pučkoj pobožnosti koja je imala važnu ulogu u prenošenju vjerskih i moralnih vrednota, kao i u stvaranju kulture i povijesti hrvatskog naroda. Isti raznovrsni oblici pučkih pobožnosti, koji su i danas nazočni, imali su važnu ulogu u teškim vremenima protuvjerskih ideologija, poput one marksističke. Iako pučka pobožnost nije „ključ nove evangelizacije“, ne treba je otpisivati „puritanskim duhom“ kao da bi ona bila samo folklor ili praznovjerje, ili pak neki nadživjeli oblik poganskih obreda. Ona je izraz iskonske kršćanske vjere i onda kada je alternativna liturgijskim oblicima. U tom vidu nalaže se biskupima neka „bdiju nad različitim oblicima pučke pobožnosti s crkvenim osjećajem“ („Ecclesiae imago“ 1973.). U trećem dijelu članka govori se o crkvenim dokumentima koji govore o pučkoj pobožnosti prije i poslije II. vatikanskog sabora. Posebice o liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium koja u duhu pastoralne razboritosti „usklađuje, a ne suprotstavlja“ liturgiju i pučku pobožnost. Dapače, preporuča „sve pobožne vježbe kršćanskog puka ukoliko su sukladne zakonima i propisima Crkve“ (SC 13). Crkva, naime, smatra potrebitim upoznati vrednote pučke pobožnosti, štititi njezinu iskonsku bit, čistiti je od nepotrebnih naslaga, osvjetljivati je tekstovima Svetoga pisma, te usmjeravati je i ne suprotstavljati svetoj liturgiji. U tom vidu izdan je Direktorij pučke pobožnosti u kojem je Crkva izrekla „svoje poštovanje prema pučkoj pobožnosti“. U njemu je opisana narav i bît, principi i jezik pučke pobožnosti, kao i potreba harmonične usmjerenosti s liturgijom koja je „vrhunac i izvor“ svakoga kršćanskoga slavlja