Lavoslav Firholcer u Varaždinu je 1847. godine objavio Horvatsko-slavonsku slovnicu za početnike koja je podijeljena na četiri velike cjeline: pravočitanje (ortoepija), pravopis (ortografija), rěčoizpitivanje (morfologija), rěčoslaganje (sintaksa) i glasoudaranje (prozodija), a sve su cjeline oblikovane na principu pitanja i odgovora. Jezično je gradivo obrazloženo na 107 stranica, nakon čega dolazi 21 stranica tekstova za vježbu čitanja, popis rukopisnih i tiskanih ćiriličnih te latiničnih slova, a na posljednjim je četirima stranicama primjer teksta na srpskome jeziku koji je prvo zapisan ćirilicom, a potom latinicom. U radu se analizira sadržaj Firholcerove slovnice i uspoređuje s koncepcijom zagrebačke filološke škole i dvjema dotada objavljenim slovnicama koje su na Firholcera imale značajan utjecaj – Osnove slovnice slavjenske narěčja ilirskoga Vjekoslava Babukića iz 1836. te posebno Temelja ilirskoga i latinskoga jezika za početnike Antuna Mažuranića iz 1839. godine.