Kabala se javlja u srednjem vijeku, točnije tijekom 12. stoljeća u Provansi. Temelji se na učenju o sefirotima koji su emanacija božanskog počela, a čija su imena: Kether Elyon (vrhovna Božja kruna), Hokhmah (mudrost Božja), Binah (inteligencija Božja), Hesed (ljubav ili milost Božja), Gevurah ili Din (snaga Božja), Rahamim (suosjećanje Božje), Netsah (trajna izdržljivost Božja), Hod (veličanstvenost Božja), Yesod (temelj svih aktivnih sila u Bogu) i Malkhuth (kraljevstvo Božje). Kabala uključuje korištenje slovima hebrejskog alefbeta s ciljem mistične kontemplacije te učenje o stvaranju svijeta. Zajedno s hermetičkom tradicijom, kabala zauzima značajno mjesto u renesansnoj novoplatonističkoj filozofiji, u kojoj se, prije svega, javlja kao kršćanska kabala. Jedan od prvih promicatelja kršćanske kabale koji kabalu uvodi u renesansnu filozofiju bio je Giovanni Pico della Mirandola. Ovaj renesansni filozof smatrao je da su u kabali sadržani gotovo svi kršćanski misteriji. I djelo jednog renesansnog filozofa koje prorađujem u okviru povijesti hrvatske filozofije povezano je s kabalom. Riječ je o djelu L’Idea del Theatro (1568.) Giulija Camilla Delminija. Na primjeru Camillova djela L’Idea del Theatro u članku će biti prikazano značenje i mjesto kabale u renesansnoj filozofskoj misli, ali i specifičnost Camillova određenja kabale. Camillova koncepcija svijeta zasnovana je upravo na pretpostavkama kabale i hermetičke filozofije. U konstrukciji teatra svijeta on se koristio kabalističkom simbolikom brojeva, kao i elementima kabalističkog razumijevanja stvaranja svijeta koji su modificirani u skladu s kršćanskim vjerovanjima u obliku kršćanske kabale.