Mađarska antistaljinistička pobuna 1956. godine autoru je povod za temeljito promišljanje političkih struktura čovjekove egzistencije, napose političke moći. Takvo promišljanje polazi od uvida o autonomiji političkoga spram ekonomske i klasne strukture društva. Otuda proistječe ne samo specifična racionalnost države i politike nego i specifična politička zla vezana uz samu prirodu političke moći/vlasti. Specifična racionalnost, specifično zlo, u tome je dvostruka i paradoksalna originalnost političkoga. Zadaća je političke filozofije da učini eksplicitnom tu originalnost i razjasni njezin paradoks: najveće političko zlo vezuje se uz najveću političku racionalnost, političko otuđenje postoji upravo zato što je političko relativno autonomno. Autonomija političkoga nije samo ideja čovjekova stupanja u čovječnost preko građanskosti, nego i specifičnost političke u opreci spram ekonomske veze. Razumijevanju i kritici političkog paradoksa može se pristupiti samo ako se odrede jasne granice političkoj sferi i uvidi li se valjanost razlikovanja između političkoga i ekonomskoga. Svaka kritika pretpostavlja tu distinkciju i ni u kojem je pogledu ne dokida. U ponovnom pronalaženju smisla političkoga potreban je povratak Rousseauovu promišljanju, nastavljajući se na povratak antičkim misliocima (napose Aristotelovoj Politici) kao osnovi za svaku kritiku moći/ vlasti. Istina političkoga, kao zbiljnost idealiteta države, pravna je jednakost svakoga pred svima, nesvodljiva na klasne sukobe, na dinamiku ekonomske prevlasti i otuđenja. Ali država je i volja, upravljanje i fizička prisila. Stoga političko kao umna organizacija podrazumijeva politiku kao odluku: političko ne ide bez politike. Za razliku od političkoga koje postoji samo u velikim trenucima, u “krizama”, u “prekretnicama”, na raskrsnicama povijesti, politika je shvaćena kao skup postupaka kojima je cilj osvajanje, izvršavanje i očuvanje vlasti/moći. Upravo politika postavlja problem političkoga zla. Što ne znači da je moć/vlast isto što i zlo. No moć/vlast osobito je podložna zlu; ona je u povijesti možda najveća prilika za zlo i najveća demonstracija zla. I to zato što je moć/vlast nešto veoma veliko, zato što je moć/vlast instrument povijesne racionalnosti države. To je temeljni politički paradoks. Praktično rješenje toga paradoksa, postići da država postoji a da ne postoji u prevelikoj mjeri, moguće je samo demokratskom kontrolom naroda nad državom iznalaženjem institucionalnih tehnika namijenjenih omogućavanju izvršavanja vlasti i onemogućavanju njezine zlouporabe.