Autor zagovara modernizaciju antičkog nauka o prijateljstvu. Prijateljstvo shvaćeno u političkome smislu jest prijateljstvo građana kao regulacijska ideja idealnoga političkog zajedništva. Takvo je prijateljstvo iznad pravednosti, ono podrazumijeva trajnu i stabilnu međusobnu dobrohotnost, zajedničko življenje, slogu, uzajamnost i jednakost, sudioništvo i suosjećanje, međusobno otvoreno ophođenje i govorenje, kulturu dragovoljne suradnje i duh samosvjesne i samoodgovorne građanskosti. Danas, u globalnome selu medija veliko je pitanje: bi li prijateljstvo svjetskih građana danas trebalo imati prednost pred prijateljstvom građana? Nedvojbeno je poraslo značenje univerzalizma u modernome svijetu. Pravo kao čovjekovo pravo postalo je univerzalno, moralnost je refleksivna i univerzalna. Ipak, ostaju razlike između bliskih i dalekih obveza. Orijentaciji pojedinca u moderni nužne su dvije perspektive: moralna i ćudoredna. Konkretne se ćudoredne i univerzalne moralne obveze moraju rangirati. To se može dogoditi jedino tako da se ispune obveze bliskosti i ćudorednosti te da se vodi računa o univerzalnome zahtjevu. Autor zaključuje kako se prijateljstvo svjetskih građana u modernom društvu može izraziti u modelu stupnjevane obveze. U slobodnoj zajednici stranost i prijateljstvo odgovaraju jedno drugome. Stranost nije sudbina. Vlastito i strano ne čine protuslovnu opreku. Dug put od stranosti do prijateljstva građana zamisliv je samo na temelju logike slobode, koja slobodu drugoga ne shvaća kao ograničavanje i granicu vlastite slobode, nego kao njezin uvjet.