Koristeći se Luhmannovom terminologijom, autor zagovara tezu da su interne promjene ustava nedemokratski ustavni odnosno pravni proces i zbog toga politički problem. Riječ je, naime, o tome da je ustav izložen političkom životu, ali ujedno i neoznačenom mjestu unutar ustavnog sustava. To mjesto označavaju ustavni suci koji ustav mijenjaju odlučivanjem od slučaja do slučaja, inovativno, uspostavljajući presedane, i to na nedemokratski način. Budući da su demokratska politika i ustavno pravo dva različita oblika aktivnosti, pitanje je što je kriterij za prihvaćanje inovacija. Ili kako, pak, odbaciti nešto kao nezakonito i nepolitičko? Autor tvrdi da tu prosudbu mogu donijeti samo ljudi s rafiniranim moralnim osjećajem. To zahtijeva uključivanje onih koji stvaraju i interpretiraju ustave kao najviši zakon političke zajednice, stoga je potrebno vrlo pažljivo selekcionirati ih. Građani su zbog toga dvostruko opterećeni: prvo, moraju razumjeti promjene ustava kako bi u njima prepoznali svoj interes i, drugo, moraju poštivati arhitekte ustava kako bi imali povjerenja u njih.