Rad započinje kratkom kritikom tradicionalnih metoda budžetiranja kapitala, poput neto sadašnje vrijednosti, koje uslijed novih uvjeta poslovanja u globalnoj ekonomiji postaju neadekvatna metoda alokacije kapitala poduzeća. U svrhu osiguranja fleksibilnosti u poslovanju, potrebno je dinamiziranje tradicionalnog budžetiranja kapitala. Kao rješenje tog problema, rad predlaže vrednovanje stvarnih opcija koje imaju određenu vrijednost. Uključivanjem tih vrijednosti u analizu investicijskih projekata dinamizira se proces budžetiranja kapitala. Unatoč širokoj prihvaćenosti teorije stvarnih opcija, njezina primjena u praksi u velikoj mjeri izostaje, što je ujedno jedan od središnjih problema kojim se rad bavi. Vrednovanje stvarnih opcija je multidisciplinarno područje, zahtijeva znanja iz područja mikroekonomije, financija, menadžmenta i informacijske tehnologije, tj. zahtijeva mnogo vremena i truda menadžera te je u kalkulacijskom smislu intenzivno. To je ujedno i razlog nedostatka razumijevanja ovog pristupa budžetiranju kapitala i stoga vjerojatno nedostatnoj upotrebi u praksi. Stvarne opcije imaju bitnu ulogu pri budžetiranju kapitala jer predstavljaju svojevrstan okvir za donošenje strateških odluka iz razloga što omogućavaju fleksibilnost u poslovanju poduzeća, tj. čine poduzeće sposobnijim da se prilagođava nastalim okolnostima. Kao takvo, vrednovanje stvarnih opcija služi efikasnijem ostvarivanju ciljeva i strategije poduzeća. U radu su također prikazane tri osnovne vrste stvarnih opcija – opcija širenja, opcija napuštanja i opcija čekanja, kako bi se razumjelo njihovo vrednovanje i inkorporiranje u analizu investicijskih projekata.