Druga knjiga Petrićeve Pancosmije potpuno nam otkriva što je Petrić mislio de continuo ili de divisibilitate quantitatis te nam ujedno nudi mnoge detalje Petrićeve neuspješne strategije pri osporavanju Aristotelovih pojmova neprekidnine i potencijalne beskonačnine. Prigovarajući Aristotelu, Petrić i ne htijući upozorava na glavne domete Aristotelova nauka o neprekidnini, ali nudi svoja, drugačija rješenja, poput zamisli o najmanjoj nedjeljivoj crti. Iako svojim rješenjima ne uspijeva postići ono što je Aristotel blistavo postigao pojmom neprekidnine u tumačenju prirode i matematike, Petrić unutar polemike s Aristotelom postavlja nova pitanja kad se bavi računom s beskonačninama i genealogijom znanosti.