Autor u ovome članku analizira pjesmu ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama »Noću sam se umivao vani«, stavljajući u prvi plan odnos filozofije i pjesništva, te odnos pjesnik– svijet koji podrazumijeva neku filozofiju povijesti. Postavljajući pitanje može li se uopće jedna filozofija povijesti izreći pjesničkim jezikom, autor polazi od Benjaminove analize slike Paula Kleea Angelus Novus smatrajući bitnim uvođenje mesijanskog momenta u raspravu, te vrlo slične momente nalazi u Mandeljštamovoj pjesmi. Riječ je o razotkrivanju istine koju su skrivali pojmovi ‘novo društvo’, ‘novi čovjek’ ili ‘nova epoha’. Autor tvrdi da Mandeljštamova pjesma na lapidaran način iznosi suočavanje pojedinačnog subjekta s poviješću samom i to na njenom kraju. Detaljnom analizom simbolike brojeva i riječi kojima se služi Mandeljštam, autor ga tumači kao pjesnika apokalipse. Iako pjesma u svojoj strukturi ima opće karakteristike moderne lirike, nemoguće ju je razumjeti bez stavljanja u kontekst eshatologije imanentne kršćanskoj predaji. Autor, ipak, ne misli da se istina ovoga djela može svesti samo na tu predaju – Mandeljštam je, kao i Hölderlin, pjesnik svjestan pjesničkog poziva, ali u mraku svjetske noći kod njega nema Hölderlinovog poziva iz pjesme »Povratak«: »Anđeli dana, dođite!«