Teorija o ljudskoj sreći u Nikomahovoj etici iznesena je u dvama odvojenim objašnjenjima, u I. i u X. knjizi. U X. knjizi Aristotel razlikuje dvije vrste sreće, dok iz rasprave u I. knjizi proizlazi da treba prihvatiti samo jednu odredbu sreće. Ipak, čini se kako u X. knjizi Aristotel poistovjećuje sreću s jednom aktivnošću, dok u I. knjizi pretpostavlja da ona uključuje više različitih aktivnosti. U članku se pokušava utvrditi kakvu koncepciju sreće nudi rasprava u I. knjizi, analizom argumenata kojima Aristotel dolazi do odredbe ljudskog dobra. Pokazuje se da argument iz ergona, koji dovodi do takve odredbe, nije zamišljen kao samostalan argument, nego ovisi o prethodnim argumentima kojima se utvrđuju formalni uvjeti za odredbu ljudskog dobra. Argument iz ergona može dovesti do odredbe ljudskog dobra utoliko što ljudsko dobro može svesti na jedan tip dobra, no njegov zaključak u sebi uključuje i uvjet potpunosti koji ovisi o prethodnom argumentu. Taj zaključak ne može specificirati vrstu aktivnosti u kojoj se sreća sastoji, no on formalno određuje uvjete za koje će se u konačnoj analizi pokazati da ih samo jedna aktivnost može zadovoljiti.