Završivši školovanje u isusovačkom kolegiju rodnoga Dubrovnika, Rajmund Kunić (1719.-1794.) je stupio u isusovački red koji ga je poslao na dalje studije u Rim, gdje je postao studentom Rimskoga kolegija (Collegium Romanum), a poslije u istom zavodu profesorom retorike i grčkog jezika. U Rimu se družio ne samo sa svojim sugrađanima Boškovićem, Stayem i Džamanjićem, nego je gajio i društvene i prijateljske veze s pjesnicima Alfierijem, Montijem, Pindemonteom i Metastasijem, te s kiparom Canovom i kompozitorom Cimarosom. Kroz njegove latinske epigrame u ovom se radu analizira Kunićev odnos prema suvremenim talijanskim pjesnicima s kojima se sprijateljio za vrijeme svoga dugogodišnjeg boravka u Rimu