U ovom se radu solidarnost istražuje pod dvostrukim vidom: prvo, pokušava se otkriti elemente življene solidarnosti u mišljenju i djelovanju; drugo, budući da se autor svjesno ograničio na novozavjetne ranokršćanske zajednice, ti elementi se nastoje tako prikazati da budu inspiracija i poticaj današnjim kršćanima. Prve kršćanske zajednice bile su strukturirane kao življeno bratstvo, pri čemu je Isusova zapovijed ljubavi igrala ključnu ulogu. Iako zajedništvo materijalnih dobara u kršćanskim zajednicama nije bilo zapovjeđeno, kao primjerice u Kumranu, ono je, prema svjedočanstvu Djela apostolskih, često dragovoljno prakticirano. Mnogi su pri stupanju u kršćansku zajednicu svoj posjed dragovoljno stavljali na raspolaganje zajednici. Svjesno i slobodno izabranim poniznim služenjem i odricanjem svakog višeg statusa u zajednici kršćani su daleko nadmašili sve poznate modele zajedništva u tadašnjem antičkom svijetu. Pavao je slobodno izabranom praksom skupljanja milostinje u svojim zajednicama za matičnu zajednicu u Jeruzalemu njegovao duh zajedništva i solidarnosti. U Novom zavjetu može se govoriti i o određenom vidu solidarnosti i s robovima, iako robovi kao stalež nisu nigdje tema. Oni robovi koji su prigrlili evanđelje bili su u kršćanskoj zajednici u svemu smatrani jednako vrijedni drugim kršćanima. Ta jednakost temeljila se na zajedničkoj ukorijenjenosti svih u Kristu (usp. Gal 3,28; Kol 3,11).