Autor iznosi Aristotelovu podjelu znanosti, promatra praktičnu znanost u odnosu na pojedinca i na društvo, nacrtno uvodi u prijepor o izvornosti spisa iz područja etike koji se pripisuju Aristotelu. Polazeći od tvrdnje daje dobro ono čemu sve teži, Aristotel traga za tim dobrom kao krajnjoj svrsi ljudskoga djelovanja. Svi se slažu daje to sreća, koju biramo radi nje same a ne radi nečega drugoga, zato Je Aristotelova etika obilježena kao eudemonistička. Raščlanjujući različita značenja i poimanja sreće Stagirićanin ih prosuđuje i zaključuje da sreća nije život užitaka, politički život nego djelatnost duše prema krjeposti. Da bi se bolje mogao razumjeti govor o krjepostima, autor najprije raščlanjuje Aristotelovo pojmovlje: slobodan izbor, voljno, mimovoljno i protuvoljno, a potom tumači različite vidove duše. U nastavku donosi Aristotelovu podjelu krjeposti na ćudoredne i umne. Ćudoredna krjepostje stanje koje stječemo navikom. Ona je sredina u odnosu prema nama između dvaju poroka, viška i manjka, a vrijednosno gledano ona kao krjepostje krajnost. Autor raščlanjuje Aristotelovu misao o pojedinačnim krjepostima i odgovarajućim porocima, kao primjerice: o hrabrosti, umjerenosti, darežljivosti, izdašnosti, velikodušnosti, blagoćudnosti, istinitosti, stidljivosti, negodovanju a najviše pozornosti posvećuje različitim vidovima pravednosti. Dotičući prijepor oko broja umnih krjeposti, autor izlaže o razboritosti, koja je bitno povezana s ćudorednim krjepostima, i o mudrosti, koja se bavi onim što je najsavršenije. U govoru o prijateljstvu izdvaja tri oblika prijateljstva: radi koristi, radi užitka i prijateljstvo dobrih. Posljednje je pravo prijateljstvo, u kojemu jedan drugomu žele dobro. To mogu samo oni koji su krjeposni. Raspravlja se također i o prijateljstvu u jednakosti i prema premoći i izdvajaju se neki odgovori na pitanja povezana s prijateljstvom. Autor u jednomu Aristotelovu tekstu prepoznaje i otkriva anticipiranu formulaciju Descartesova cogita, što bi mogla biti novost u osvjetljivanju povijesnoga tijeka filozofske zapadne misli. U raspravi o užitku Aristotel nije hedonist ni antihedonist, nego užitak pokušava prepoznati kao poticatelj čovjekova djelovanja. Zato ga ćudoredno prosuđuje i vrjednuje, a mjerilo te prosudbe je čestiti čovjek. Nastavljajući početno Aristotelovo traganje za srećom, ističe se da je čovjekova sreća ono što je sukladno najboljemu, božanskomu u čovjeku, a to je misaono promatranje, koje sliči božanskomu životu. Ta sreća uključuje ćudoredni život, vanjska dobra i prijatelje. Na kraju svega, autor se osvrće na Aristotelovu etičku misao i prosuđuje je.