Praksa fizičke kastracije bila je tijekom povijesti redovita mjera kažnjavanja spolnih prijestupnika, osobito silovatelja. Ta sigurnosna mjera vraća se u modernom zakonodavstvu u obliku kemijske kastracije. Opravdava se motivima društvenoga dobra, sigurnošću građana i rehabilitacijom počinitelja spolnoga nasilja, a javno se želi prezentirati više kao tretman negoli stvarna kazna. Članak propituje etičku prihvatljivost tretmana kastracijom spolno nasilnih osoba. Nakon kratkog osvrta o kažnjavanju silovatelja tijekom povijesti u prvom dijelu, te prezentacije kršćanskog stava o različitim oblicima kastracije, posebice kažnjavajućoj i terapeutskoj kastraciji u drugom dijelu, autor u trećem dijelu svoga rada donosi osnovne informacije o kemijskoj kastraciji. Temeljem činjenice da kemijska kastracija može zaista imati obličje i tretmana i kazne, u četvrtom etičkom dijelu odvojeno analizira, s ciljem izbjegavanja stanovite konfuzije, njezinu valenciju u dva različita konteksta u kojima se najčešće promišlja i primjenjuje. U čisto medicinskomoralnom kontekstu pita se je li terapeutsko načelo kadro opravdati uporabu kemijske kastracije za specifičnu skupinu spolno nasilnih osoba i pod kojim uvjetima, a u kaznenopravnom kontekstu etički vrednuje prisilnu i dragovoljnu kastraciju, analizirajući posebno važno pitanje informiranog i slobodnog pristanka. Budući da postoji realna opasnost da kemijska kastracija postane s vremenom redovita mjera u „tretiranju“ svih počinitelja spolnoga nasilja, autor u petom dijelu iznosi temeljne razloge neprimjerenosti i neopravdanosti takve mjere. Razlozi se tiču dakako kemijske kastracije kao takve, ali još više ograničenoga i nerijetko krivog razumijevanja fenomena spolnoga nasilja.