U 19. stoljeću u Hrvatskoj školovanje žena uglavnom je u funkciji odgoja i obrazovanja dobrih supruga, nacionalno svjesnih majki i spretnih kućanica. Ženi je mjesto u privatnosti doma, a muškarcu u javnoj sferi. Ipak, i u tim, za ženu teškim, okolnostima progovaraju osviještene žene i neki muškarci – zalažu se za ravnopravnost muškaraca i žena te za ulazak žena na sveučilište. U radu se promatra i slika učiteljice na temelju triju književnoumjetničkih tekstova – Perkovčeve Stankovačke učiteljice, Šenoine Branke i romana K. Š. Gjalskoga Đurđica Agićeva te tekstova o odgojno-obrazovnom sustavu objavljenih u „Viencu“ od 1869. do 1903. Na taj se način stječe djelomičan uvid u sliku učiteljice u Hrvatskoj u kontekstu 19. stoljeća. Lik učiteljice u književnosti kao mogućem svijetu povezuje se s nesebičnošću, altruizmom, domoljubljem, osvješćivanjem i emancipiranjem, ljubavlju prema svomu pozivu, težnjom za prosvjećivanjem hrvatskoga sela te s pokušajima odupiranja primitivizmu, ljudskoj okrutnosti i beskrupuloznosti. Takav se lik nalazi u „procijepu“ između privatnoga i javnoga, idealizma i razočaranja, sreće i udesa. U oblikovanju lika učiteljice u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća prepoznaju se realističke značajke i moralno-didaktičke tendencije.