Na temelju istraživanja Neokatekumenskoga puta, rimokatoličkoga pokreta nastaloga u Španjolskoj 1964. godine, autor razmatra antropološko religijske postavke o obredima prijelaza, rutinizaciji karizmatske religioznosti, tzv. šamanističkom i svećeničkom odnošenju sa svetim te religiji kao sredstvu održanja društveno uspostavljenih struktura i vrijednosti. U radu se pokazuje da je Neokatekumenski put moguće interpretirati kao višegodišnji obred prijelaza kojemu je cilj uspostavljanje novoga, sakralnoga identiteta vlastitih pripadnika. Glavno je sredstvo ove reidentifikacije ritualni život u osnovi kojega su mnogi manji obredi prijelaza. Proces rutinizacije, odnosno strukturiranja i formaliziranja karizmatske religioznosti, nije mimoišao niti ovu religijsku pojavu, koja se pokazuje i sredstvom društvena održanja.