Ovaj članak je dio jednog šireg istraživačkog projekta, a to je egzegetsko tumačenje Očenaša. U ovom prvom dijelu iznosimo preliminarne literarne opaske koje smatramo važnima za egzegezu molitve Gospodnje. Prije svega nastojali smo utvrditi smještaj Očenaša u strukturi Govora na gori. Na osnovi detaljne literarne analize došli smo do zaključka da Očenaš formalno i sadržajno stoji u središtu Govora na gori, da tvori njegovo srce. Tako mu već strukturalno i literarno pripada središnje značenje. Potom smo prešli na izlaganje strukture molitve Gospodnje. Iz analize proizlazi da se formalno i sadržajno razlikuju dva dijela Očenaša. Na samom početku stoji naslov u kome se Boga oslovljava s “Oče naš, koji jesi na nebesima!” To početno oslovljavanje Boga kao Oca stoji nad čitavom molitvom. Iza toga slijede najprije tri prošnje u trećem licu jednine, koje tvore prvi dio Očenaša. Drugim članom treće prošnje (“kako na nebu tako i na zemlji”) elegantno se uokviruje prvi dio molitve aludirajući na uvodni redak (“koji jesi na nebesima”) , i u isto vrijeme s natuknicom “tako i na zemlji” već se intonira zemaljska perspektiva drugog dijela Očenaša. Tri prve prošnje su ne samo formalno nego i sadržajno tijesno povezane, što treba uzeti u obzir u tumačenju teksta. U prošnjama prvoga dijela ravna se čovjekov odnos s Bogom, dok se četiri prošnje drugoga dijela odnose na ljudske potrebe. U toj dvodijelnosti Očenaša može se vidjeti aluzija na dvije ploče Dekaloga. Nakon detaljne raščlambe Lukine i Matejeve verzije Očenaša, dolazi se do zaključka da je kraća Lukina verzija izvornija od duže Matejeve, ali da je Matej bolje respektirao tekst zajedničke predaje. Lukina verzija molitve Gospodnje bila bi bliža najstarijem sloju predaje. To vrijedi posebno za broj prošnji. Proširenja u Mateja pripadala bi kasnijem sloju predaje. Pomoću njih se vrši reinterpretacija poklada Objave. Nema sumnje da iza Očenaša stoji vrlo stara, u konačnici Isusovska predaja. Usmjerenost na Oca, njegovo Kraljevstvo, i njegovu volju, tvore središte Isusova poslanja i njegova navještaja. Prošnja za oproštenje grijeha uklapa se savršeno u njegov navještaj. Jednom riječju, jeka Očenaša posvuda odzvanja u Novom zavjetu. Stoga, s velikom većinom stručnjaka držimo da veliki dio Očenaša potječe od Isusa. Prvotni oblik, koji se dade rekonstruirati pomoću sinoptičke usporedbe, pripada zasigurno navještaju povijesnog Isusa. Očenaš u svom materijalu pokazuje mnogostruke dodire sa židovskom molitvenom literaturom. U toj literaturi postoje brojne paralele za prošnje Očenaša. Moguće je stoga da su prošnje molitve Gospodnje čak starije od Isusa. Stoga nije nužno tvrditi apsolutnu izvornost i jedinstvenost Isusovih formulacija na tom području. Ipak, iako se svaka riječ Očenaša pojavljuje već prije u nekoj židovskoj molitvi, ona sada poprima novi smisao u svjetlu evanđelja. U tom smislu se može govoriti o Očenašu kao jednoj novoj molitvi. U svakom slučaju, neovisno o tome kako se odnos tih i drugih molitvenih tekstova može pobliže odrediti prema najstarijem obliku Očenaša, nema sumnje da oni svjedoče Isusovu ukorijenjenost i njegove molitve u židovstvu. Stoga, Očenaš treba tumačiti u povezanosti sa židovskom molitvenom predajom.