U članku se raspravlja o dvije reinskripcije Hamleta - Brešanovoj Predstavi ‘Hamleta’ u selu Mrduša Donja (1965) i Paljetkovoj Poslije ‘Hamleta’(1993). One se razlikuju od prethodne recepcije Hamleta u Hrvatskoj jer naglasak nije na liku Hamleta kao neodlučnog čovjeka i melankolika, već na Hamletu kao arhe-tekstu. Naime, žanr tragedije koji završava moralnim pročišćenjem zadovoljava čovjekovu univerzalnu potrebu za pravdom i redom. Međutim, ove dvije reinskripcije subvertirajući žanr tragedije ukazuju na etičku krizu svog doba lišenoga kolektivnih moralnih vrednota. Brešanova reinskripcija Hamleta, predstava kojeg je smještena u Mrdušu Donju je karnivaleskna jer je tragedija preinačena u burlesku. No, kraj komada, kada glumac koji glumi Hamleta, ali i dijeli njegovu sudbinu, ostaje u svojoj potrazi za pravdom napušten od sviju, dok “kolo” pjeva svoju pohvalu tjelosnosti i požudi, a svjetla na pozornici se gase, izražava nostalgiju za vremenom kada je Hamlet mogao osvetiti oca i pravda biti zadovoljena. U tome je sličnost s Paljetkovim Poslije ‘Hamleta’. Iako se radi o postmodernom komadu koji je “već napisan” (Hutcheon), Paljetkov komad je isto nostalgičan za svijetom u kojem pravda biva zadovoljena. Napisan neposredno poslije blokade Dubrovnika, on je kritika postmodernosti, koja, uhvaćena u mrežu etičke relativnosti nije u stanju reagirati. Svijet generacije poslije Hamleta je stoga svijet umanjenih vrijednosti i likova bez osjećaja svrhe i moralne odgovornosti.