Zimmermann intencionalnost shvaća kao esencijalnu relacionalnost, tj. odnos mentalnoga stanja prema predmetu. Makar ne zastupa tezu o intencionalnosti kao oznaci mentalnoga, tvrdi da je intencionalnost prikladan kriterij za klasifikaciju mentalnih stanja u međusobno isključive kategorije. Suprotno tim izjavama, ne čini se da je pojam intencionalnosti u njegovim djelima posve jasan, niti da ima eksplanatornu ulogu koju mu je Zimmermann namijenio. Zimmermann se pri klasifikaciji mentalnih stanja češće poziva na razliku između osjetnih i duhovnih, za koju često iznosi i detaljne argumente. U ovom radu iznosim probleme s Zimmermannovim shvaćanjem intencionalnosti, te pojašnjavam alternativnu podjelu mentalnih stanja koju se u njegovim djelima može pronaći. Ključni dio argumenata u prilog toj alternativnoj podjeli Zimmermannovo je inzistiranje na postojanju fiziološki neuvjetovanih momenata u ljudskoj spoznaji, a glavni su primjeri skolastički shvaćena apstrakcija i relativno opažanje. Analizom tih primjera pokazuje se da su višestruko problematični, te da ne pružaju adekvatnu potporu značajnim tezama koje Zimmermann na njima temelji.