Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća lutkarsko kazalište za odrasle u Hrvatskoj doživljavalo je svoje zlatne dane i različitošću poetika ukazivalo na vlastitu zrelost. U takvom okruženju 1996. godine pojavile su se Kruna Tarle i družina Fasade, obogativši hrvatsko lutkarstvo teatrom objekta i materijala u takozvanom kazalištu poetskih slika. Riječ je o scenskom svijetu jedinstvenom u hrvatskom lutkarstvu u kojemu je Tarle, spajajući likovnost, pokret, ples, materijal i masku, prodrla duboko u rječitost vizualnih aspekata izvedbe. Pritom je odbacila klasičan dramski sukob, zamijenivši ga iskonskim susretom živog i neživog, brišući međusobne razlike i pomičući stupanj (ne)živosti s čovjeka na materijal i obrnuto. Ujedno, odbacivši riječi, progovorila je oživljenim slikama, stvarajući bogat svijet asocijacija i značenjskih apstrakcija.