U ovom radu propituje se obrada motiva traume nastale silovanjem kao sredstvom genocida u dokumentarističkom djelu Seade Vranić Pred zidom šutnje i romanu Kao da me nema Slavenke Drakulić. Zajednički zadatak umjetnosti/književnosti i povijesti/dokumentarnosti, u čemu pomaže i psihoanaliza, jest pokrenuti dugotrajni i bolni proces "prorade" traume preživjelih, što ova dva djela nastoje postići. U radu se analizira pristup traumi u dvama različitim diskursima s osloncem u psihoanalitičkoj teoriji; propituje se prikaz ambivalentne pozicije između "kako" i "kao da me nema" u sklopu postupnoga rasapa identiteta uzrokovanog traumom, identiteta osobnog, ali i kolektivnog; traži se odgovor na pitanje koje su specifičnosti ženskog svjedočenja u oba diskursa, s posebnim osvrtom na temu zaljubljivanja i maskiranja prisutnu u književnom tekstu. La Capra navodi nužnost prolaženja kroz traumu i njezino ponovno odigravanje na putu k zalječenju; Dori Laub ističe imperativ pričanja; pričanje u psihoanalizi jest pripovijedanje u književnosti, što nas vodi do Cathy Caruth, koja tvrdi da se psihoanaliza i književnost spajaju. Vođeni ovim teoretskim postavkama, tražimo odgovor na pitanje kako nastaviti živjeti s proživljenom traumom, kako je to prikazano u ovim dvama djelima te koja je uloga društva i kulture u proradi traume.