Tekst se bavi problemom pismenosti iz perspektive njegove kompleksifikacije u doba nepreglednog informacijsko–komunikacijskog simbolizma, kako bi se na kraju dospjelo do problema ekološke pismenosti. Polazeći od Augustinove referencije o povučenoj individualnosti i duhovnosti pismena čovjeka, obrazlaže se novovjekovno i moderno preusmjerenje koje će individualnu duhovnost preobraziti u objektiviziranu moć. Razvoj pismenosti, u tom kontekstu, ima linearan karakter, što se pokazuje od same pojave pismenosti, preko kasnijih tehnoloških ekstenzija u »Gutembergovoj galaksiji«, do razdoblja elektronske medijatizacije. ^etiri bitna trenda, u doba kasne modernosti, sukonstituiraju razvoj pismenosti: demokracija pred izazovom »masovnog društva«, posvemašnja informatizacija, treća tehnološka revolucija i ekološko dimenzioniranje razvoja. Ekološku pismenost valja, dakle, promatrati iz te kompleksne optike, a prije svega iz ugla refleksivne modernizacije. Rast društvene refleksivnosti istodobno je i rast ekološke pismenosti. Ona od suvremenog čovjeka zahtijeva znanje kako bi mogao djelovati na ono što je svojim znanjem stvorio.