Autor analizira neka obilježja učiteljstva pape Franje uočavajući u aktualnom pontifikatu više novih elemenata kojima rimski biskup pokušava odgovoriti na izazove suvremenog razdoblja. Učiteljstvo pape Franje stavljeno je u kontekst sekularizirana svijeta u kojemu se gube nekadašnje razlike između kršćanskih zemalja i misijskih područja, pri čemu autor objašnjava promjenu značenja naširoko korištenog pojma nove evangelizacije. Komparativno se uspoređuju elementi novosti u sadržaju i načinu vršenja učiteljstva u odnosu na prethodne pontifikate pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Promatrajući munus docendi autor ukazuje na važnost i obvezu komuniciranja vjere onima koji ne vjeruju. Prije izricanja odredbi i definicija, papa svakodnevno evangelizira govoreći onima koji su na marginama i onima koji su izvan Crkve ne putem definicija, dekreta, motuproprija, već razgovorom, intervjuima, dijalogizirajući i verbalno propovijedajući putem dnevnih homilija. Prije same reforme crkvenoga ustroja, do koje će prije ili kasnije doći, stvara se novi model i uzor papina učiteljstva sposobnog obraćati se ne samo katolicima, teolozima i biskupima već svim ljudima uzimajući u obzir njihove konkretne uvjete života.